Podaci nemaju rok trajanja

Naravno, kao i osobni podaci svih drugih ljudi. Koliko su ti podaci danas vrijedni, dovoljno je pogledate 10 najvećih kompanija na svijetu. Kod četiri od njih podaci su glavni element njihovog poslovnog modela. Kod Googlea i Facebooka osobni podaci čine pritom najveći dio kapitala kompanije.

Osobne podatke danas najčešće koriste kompanije kako bi prognosticirale ponašanje ljudi. Primjerice, kako bi se promidžbene poruke tako plasirale da kupac kupi proizvod, drugim riječima, radi maksimalne manipulacije. Tako i banke i osiguravajuća društva pomoću tih podataka pokušavaju procijeniti predstavlja li za njih neka osoba poslovni rizik. Hoće li ta osoba na temelju svog dosadašnjeg ponašanja tendirati neplaćanju kredita ili hoće li ona svojim automobilnom s velikom vjerojatnošću prouzrokovati prometnu nesreću? Za tvrtke su takva predviđanja korisna.

To je između ostalog problematično zbog toga jer dotičnim osobama nije poznato s kojim se podacima i kriterijima donose takve odluke. Odgovaraju li podaci ili kriteriji za donošenje takvih odluka, nije moguće provjeriti, tako da su korisnici ovdje nemoćni u odnosu na kompanije. Država također pokušava raditi na takvim predviđanjima koristeći pravne instrumente praćenja poput zadržavanja podataka. Na temelju poznatog moramo konstatirati: bez mnogo uspjeha. Načelno su predviđanja o budućem ponašanju osoba uvijek upitna budući da se ljudi mogu mijenjati.

Koja prava pristupa zahtijeva ta aplikacije i zbog čega. Igrici u normalnom slučaju nije potreban pristup mojoj trenutačnoj lokaciji ili mojim osobnim kontaktima. Osim toga, važno je i zapitati se zbog čega je netko razvio tu aplikaciju. Ako se ne radi o softveru otvorenog koda, onda su uvijek u igri financijski interesi. Pitanje koje onda treba postaviti: Otkud dolazi taj novac? I za kakvu protuuslugu?

U današnje vrijeme postajemo sve prozirniji, kao građani i kao konzumenti – i gubimo kontrolu nad našim podacima. Podaci nemaju rok trajanja, već se skupljaju. Osim toga, oni se uvijek mogu dalje prodavati ili ih se može ukrasti. Čak ni za stručnjake onda više nije moguće procijeniti koje su posljedice toga. Ono što znamo, ne čini nas previše optimičnim. Primjerice, takvi fenomeni rezultraju centraliziranjem moći. Što su veće kolekcije podataka, to se više može toga spoznati.

Stoga će tvrtke koje se bave podacima tokom vremena prerasti u malobrojne ogromne koncerne. Za mala i srednja poduzeća pored njih više neće biti puno slobodnog prostora. To primjerice dovodi do toga da za pojedinačnog korisnika nastaje visok pritisak prilagodbe: onaj tko se ne ponaša prema očekivanjima, neće dobiti kredit, policu osiguranja, radno mjesto ili će pak završiti pod povećalom države koja prati svoje građane.

Ono nije dovoljno izraženo. I kod mladih roditelja koji pripadaju prvoj generaciji onih koje zovemo „digital natives“, nedostaje temeljno razumijevanje zašto je zaštita podataka važna i kako se ona održava.

Oni bi to trebali biti, kao i općenito kod općeg rukovanja internetom. Kako bi se djeci pomoglo u učenju kako postupati na internetu, možda je najbolje uzeti sličan primjer s ponašanjem djece u prometu. Tamo djecu već od prvog trenutka uzimamo za ruku i sve im objašnjavamo. Nakon nekoliko godina djeca tako mogu sudjelovati u sve više situacija u prometu. Najprije ih se vodi, onda prati i potom oni u tome sudjeluju samostalno.

Za razliku od cestovnog prometa, u slučaju interneta ne postoji faza privikavanja koja bi se protezala kroz nekoliko generacija. Stoga se internetom treba pozabaviti ciljano, prije svega temama kao što su zaštita podataka i medijska kompetencija. Kao što je već rečeno, u slučaju zaštite podataka dugotrajne se posljedice još ne mogu procijeniti, pa je stoga najbolje primijeniti načelo štedljivosti kod dijeljenja podataka s drugima. Prije nego se neka informacija podijeli s nekim na internetu, treba dobro promisliti sljedeće: da li bih podijelio tu informaciju nekim na ulici ako bi me neka nepoznala osoba upitala za tu informaciju? To se eksplicitno odnosi i na upite za tražilici Google.

Važna je međutim i medijska kompetencija. Ono što piše na internetu ne mora odgovarati istini. Korisnici se prije svega moraju pozabaviti psihološkim efektima poput greške primanja i efekta odjekne komore, kako bi aktivno takve neželjene učinke mogli neutralizirati.

Spomenute teme moraju biti na rasporedu i u školama. I ovdje je prije svega problematično da je razvoj tako brz i da obrazovna politika sa svojim nefleksibilnim strukturama kaska za razvojem i djelomično biva blokirana aktivnim lobiranjem određenih skupina.

Kod djece je upitno jesu li ona kognitivno sposobna donositi odluke o svojoj privatnoj sferi. Postoji naime razlog zašto djeca do određene starosne dobi nisu poslovno sposobna. Stoga bi skupljanje podataka djece trebalo biti zabranjeno. Mlade je dovoljno pitati smijemo li pročitati poruke na njihvom pametnom telefonu i odmah će nam biti jasno da je i za mlade privatna sfera važna.

Više o osobi: Martin Vietz je poslovni informatičar i radi kao slobodni softverski inženjer. Surađuje u udrugama Entropia i Chaos Computer Club. U svom se radu bavi osobito tehničkim pitanjima u pogledu građanskim prava.

Razgovor je vodio Martin Daßinnies.