Velike količine podataka potiču, na primjer, od korisnika određene aplikacije ili igrice, od podataka o lokaciji korisnika telekomunikacionih usluga, mobilnih uređaja za praćenje fizičkih aktivnosti, podataka društvenih mreža, provajdera video prenosa, podataka javnih registara, sistema za prikupljanje nagradnih bodova u trgovačkim lancima, online prodavnica ili podataka prikupljenih uz pomoć senzora mobilnih i umreženih uređaja (u domaćinstvu).
Ukratko: gotovo svaka radnja korisnika u digitalnom prostoru povezana je sa prikupljanjem podataka. I budući da se to događa neprekidno, u kratkom vremenu se sakupi velika količina podataka.
U zavisnosti od namjere, podaci iz različitih izvora sakupljaju se i analiziraju tako da se iz toga mogu izvesti nove informacije. Iz tih masovnih podataka mogu se, na primjer, generisati široke studije o stavovima ljudi, o novim saznanjima u medicini ili predviđati ponašanja potrošača. Rezultati analiza sprovedenih na takvim velikim količinama podataka su zanimljivi proizvođačima, bankama, osiguravajućim društvima, poslodavcima, naučnicima ili državnim istražnim organima koji ih koriste u svom radu.
Velike količine podataka mogu biti i unosan posao – kada iza skupljanja ličnih podataka stoje ekonomski interesi i kada privredni subjekti takve podatke kupuju kao bilo koju drugu robu. Kod koga će ti podaci na kraju završiti i šta će se sa njima dogoditi, o tome korisnici tada više ne odlučuju. Zaštita ličnih podataka upravo treba treba da spriječi takvu zloupotrebu. Uzimajući u obzir Big Data, koncept zaštite suočava se sa dodatnim izazovima:
Korisnici interneta teško mogu izbjeći sakupljanje podataka. Određeno znanje i kompetencije, međutim, mogu da im pomognu da suvereno i odgovorno rukuju svojim podacima i kontrolišu koje informacije o sebi odaju na internetu. Posebno bi djecu i mlade trebalo rano informisati o toj temi.