Podaci nemaju rok trajanja

Naravno, baš kao i lični podaci svih drugih ljudi. Da biste uvidjeli koliko su ti podaci danas vrijedni, dovoljno je da pogledate 10 najvećih kompanija na svijetu. Kod četiri od njih podaci predstavljaju glavni element njihovog poslovnog modela. Kod kompanija Google i Facebook lični podaci koje sakupljaju čine najveći dio kapitala kompanije.

Lične podatke danas najčešće koriste kompanije kako bi predvidjele ponašanje ljudi. Na primjer, kako bi se reklamne poruke plasirale na takav način da kupac kupi neki proizvod; drugim riječima, kako bi se na najefikasniji način uticalo na kupca. Na isti način i banke i osiguravajuća društva pokušavaju da procijene predstavlja li neka osoba za njih poslovni rizik. Hoće li ta osoba na osnovu svog dosadašnjeg ponašanja težiti neplaćanju kredita ili hoće li ona svojim automobilom sa velikom vjerovatnoćom prouzrokovati saobraćajnu nesreću? Za kompanije su takva predviđanja korisna.

Problematični aspekt ovog pristupa je to što mi, baš kao i oni koji su predmet tog pristupa, ne znamo sa kojim se podacima i kriterijumima donose takve odluke. Odgovaraju li podaci ili kriterijumi za donošenje takvih odluka nije moguće provjeriti, tako da su korisnici ovdje nemoćni u odnosu na kompanije koje analiziraju podatke. Država takođe pokušava da radi na takvim predviđanjima koristeći pravne instrumente praćenja poput zadržavanja podataka. Na osnovu poznatih informacija moramo konstatovati: to rade bez mnogo uspjeha. Načelno su predviđanja o budućem ponašanju ljudi uvijek upitna budući da se ljudi mogu mijenjati.

Koja prava pristupa zahtijeva ta aplikacija i zbog čega. Igrici u normalnom slučaju nije potreban pristup mojoj trenutnoj lokaciji ili mojim ličnim kontaktima. Osim toga, važno je i zapitati se zbog čega je neko razvio tu aplikaciju. Ako se ne radi o softveru otvorenog koda, onda su uvijek u igri finansijski interesi. Pitanje koje onda treba postaviti je: Odakle dolazi taj novac? I za kakvu protivuslugu?

U današnje vrijeme postajemo sve transparentniji, kao građani i kao konzumenti – i gubimo kontrolu nad našim podacima. Podaci nemaju rok trajanja, već se sakupljaju. Osim toga, oni se uvijek mogu dalje prodavati ili se mogu ukrasti. Čak ni za stručnjake onda više nije moguće procijeniti koje su posljedice toga. Ono što znamo, ne čini nas previše optimističnim. Na primjer, takvi fenomeni rezultiraju centralizovanjem moći. Što su veće količine podataka koje neko posjeduje, to više toga može saznati.

Zbog toga će kompanije koje se bave podacima tokom vremena prerasti u malobrojne ali ogromne korporacije. Za mala i srednja preduzeća pored njih više neće biti puno slobodnog prostora. To, na primjer, dovodi do toga da za pojedinačnog korisnika nastaje visok pritisak prilagođavanja: onaj ko se ne ponaša prema očekivanjima neće dobiti kredit, polisu osiguranja, radno mjesto ili će završiti pod lupom države koja prati svoje građane.

Ono nije dovoljno izraženo. I kod mladih roditelja koji pripadaju prvoj generaciji onih koje zovemo „digital natives“ nedostaje temeljno razumijevanje o tome zašto je zaštita podataka važna i kako se održava nivo privatnosti.

Trebalo bi da budu, kao i za generalna pitanja o upotrebi interneta. Kako bi se djeci pomoglo u učenju o tome kako da se ponašaju na internetu, možda je najbolje uzeti sličan primjer sa ponašanjem djece u saobraćaju. Tamo djecu već od prvog trenutka uzimamo za ruku i sve im objašnjavamo. Nakon nekoliko godina djeca tako mogu da učestvuju u sve više situacija u saobraćaju. Prvo ih vodimo za ruku, onda ih pratimo i zatim oni u tome samostalno učestvuju.

Za razliku od saobraćaja, u slučaju interneta ne postoji faza privikavanja koja bi se protezala kroz nekoliko generacija. Zbog toga se internetom treba pozabaviti ciljano, prije svega temama kao što su zaštita podataka i medijska kompetencija. Kao što je već rečeno, u slučaju zaštite podataka dugotrajne posljedice još ne mogu da se procijene, pa je zbog toga najbolje da se primijeni načelo štedljivosti kod dijeljenja podataka sa drugima. Prije nego što se neka informacija podijeli sa nekim na internetu, treba dobro promisliti o sljedećem: da li bih podijelio tu informaciju sa nekim na ulici ako bi me neka nepoznata osoba upitala za tu informaciju? To se eksplicitno odnosi i na upite za Google pretraživač.

Važna je međutim i medijska pismenost. Sve ono što piše na internetu ne mora da bude istinito. Korisnici prije svega moraju da se pozabave psihološkim efektima poput tzv. „confirmation bias“ (sklonost da se traže, interpretiraju i favorizuju informacije koje potvrđuju postojanja vjerovanja) i eho-efekta (korisnicima se, zbog algoritama za personalizovani sadržaj, npr na Google-u i Facebook-u prikazuju samo sadržaj koji pojačavaju trenutne političke ili društvene stavove) kako bi takve neželjene efekte mogli aktivno da neutralizuju.

Pomenute teme moraju biti na rasporedu i u školama. I ovdje je prije svega problematično da je razvoj tako brz i da obrazovna politika sa svojim nefleksibilnim strukturama kaska za razvojem i djelimično biva blokirana aktivnim lobiranjem određenih grupa.

Kod djece je pitanje jesu li ona kognitivno sposobna da donose odluke o svojoj privatnoj sferi. Postoji naime razlog zašto djeca do određene starosti nisu poslovno sposobna. Zbog toga bi sakupljanje podataka o djeci trebalo da bude zabranjeno. Mlade je dovoljno pitati smijemo li pročitati poruke na njihovom pametnom telefonu i odmah će nam biti jasno da je i za mlade privatnost važna.

Više o sagovorniku: Martin Vietz je inžinjer poslovnih informacionih sistema i radi kao honorarni softverski inženjer. Aktivno je angažovan u udruženjima Entropia i Chaos Computer Club. U svom radu se bavi posebno procjenom uticaja tehnologije na građanska prava.

Razgovor je vodio Martin Daßinnies.